Znaš, ljudi moji, gledam ja tu našu repku i mislim si: “Je, nogomet je jedino mesto gde smo mi svi isti — dok ne zgubimo.”
Prvo poluvreme protiv Englezov: srce mi v žepu, živci na koncu, a golman brani kak da mu je babica rekla: “Dečko, ak pustiš gol, ne vračaj se doma.”
I onda bum! Zabijemo. Celi narod skače, vrišti, grli televizor. A v Zagrebu — Tomašević skače kak da je on zabijal. Ja gledim i mislim si: “Čuj, čovek, ak tak voliš repku, zakaj ju ne voliš i kad se vrača doma?”
Ali dobro, ne bumo sad o politiki, to je za drugu kavicu.
Ono kaj mene muči je ovo naše hrvatsko nogometno srce. Mi smo narod koji more oprostiti sve — osim poraza. A još manje moremo oprostiti kad legenda ostari.
Se sečate kak je bilo v Japanu i Koreji? Šuker je bil ikona, kralj Francuske ’98., ali četiri leta kasneje — mi smo igrali s deset, a jedanaesti je bil uspomena. Ipak su ga gurali nutra, jer “kak buš ti Šukera ostavil na klupi”. A rezultat — znamo.
I sad gledim Modrića. Človek je legenda, čarobnjak, naš ponos. Ali biologija ne pita za zasluge. Noge ne čitaju novine. Pluća ne znaju da si “brand”.
I kak bi rekli stari Međimurci: “Jako se teško posaje otac v 101.” Tak je i v nogometu — teško je reči legendi da je vreme za klupu, a još teže je da si to sama prizna.
I tak mi sad igramo s deset igrača, a jedanaesti je uspomena. Lepa uspomena, ali uspomena.
I onda se čudimo zakaj Englezi trče kak da su popili Red Bull, a naši kak da su pojeli sarmu.
Ali najlepše od svega je to kaj mi opet verujemo. Mi smo narod nade. Narod koji bu rekel: “Ma dobro, zgubili smo, ali drugi put bumo ih razbili.”
I to je ta naša snaga. I ta naša ludost. I ta naša lepota.
Jer kak god završilo, mi bumo opet gledali, opet navijali, opet se nervirali i opet rekli: “Ma daj, pa mi smo mogli biti prvaki sveta.”
I možda smo stvarno mogli. A možda smo već — samo to još nismo skužili.
Vukanovčar
